, dugoročno će kod učenika poticati ili zanemarivati prihvaćanje demokratske političke kulture. I četvrto, čak i organizacija upravljanja u ustanovi koja provodi obrazovanje ima utjecaja na stvaranje stavova i oblikovanje vrijednosti prema demokraciji. Veća je naime vjerojatnost da će se pozitivan stav prema demokraciji razvijati kod onih đaka koji su u instituciji škole koju pohađaju osjetili demokratski način upravljanja.

Što je građansko obrazovanje?

Činitelji političke socijalizacije djeluju u pravilu nesinkronizirano. Jedno o korumpiranim i nesposobnim političarima govori otac, drugo prijateljica, treće vjeroučitelj, četvrto o politici čuju mladi na televiziji u onim rijetkim trenucima kad su takvim informacijama izloženi kroz medije koje konzumiraju.

No, neosporno je da je državi dana jasna mogućnost utjecati na obrazovanje odgovornih i obrazovanih građana njihova školovanja, koje je obavezno, i za sve građane standardizirano i jednako. Političko obrazovanje je upravo ona niša obrazovnog procesa koja bi mladima trebala omogućiti stjecanje znanja, sposobnosti i stavova koji su nužni za njihovo kasnije sudjelovanje u političkoj zajednici i političkim procesima.

U većini demokratskih država postoji apatija, nesklonost sudjelovanju u političkom procesu, a mladi su posebice izloženi tom trendu. Nedavno istraživanje o sudjelovanju mladih u politici grada Zagreba ustanovilo je „da mladi imaju relativno loše mišljenje o demokraciji kao tipu političkog uređenja, da ih je mali broj politički aktivnih što možemo tumačiti kao rezultat nezainteresiranosti, te njihovog kritičkog pogleda na politiku, ali i društvene destimulacije da se uključe u politiku“.

Građanski odgoj i obrazovanje, najavljen kao sastavni dio školskog programa od sljedeće školske, godine bio bi mali korak prema unapređenju kvalitete hrvatske demokracije. U osnovne bi škole ovaj predmet navodno uveo učenje o ljudskim pravima, demokraciji i društvu već u nižim razredima, dok će srednje škole moći odlučiti žele li građanski odgoj učenicima ponuditi kroz nekoliko predmeta ili će ga uvesti kao izborni predmet.

Damir Grund s portala Danas.hr je, izvješćujući o namjeri nove Vlade da uvede građanski odgoj u škole maliciozno predstavio tu ideju kao namjeru da „političari stvaraju nove političare“. Bivajući potpuno fokusiran na mehanizam ponude i potražnje (kojom je podlegla obrazovna politika svih razina, a posebice visokoškolsko obrazovanje u današnjem globaliziranom svijetu, na to se kritički osvrće i nedavna „Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju“) argumentirajući da „napredne države 'pojačavaju' školsku nastavu iz traženih zanimanja budućnosti, informatike, elektronike, stranih jezika i sl., mi uvodimo predmet koji im na tržištu rada garantira da nikada neće naći posao, osim ako ne odu u političare ili se preko veze uguraju u državnu službu.“ Ovakvo nerazumijevanje svrhe i smisla građanskog odgoja osim što ukazuje na ignoranciju i novinarsku površnost, upravo na najplastičniji način oslikava novinarevu građansku – nepismenost. Nije naime svrha građanskog odgoja i obrazovanja ukalupljivanje učenika u bilo kakvu ideologiju ili politički stav, već izobrazba o temeljnim političkim pojmovima, upoznavanje ustavno-političkog ustrojstva i političkhi procesa korz koje djeluje demokracije. I sam ministar obrazovanja morao je novinarima dati garanciju da „građanski odgoj nije i ne može biti alternativa vjeronauku“.

Osim toga, građansko obrazovanje bi trebalo doprinijeti stvaranju svijest kod učenika da je politika važna, a ne prljava, glupa i nepotrebna. Jer, i kad se ne bavimo politikom, ona se svejedno bavi nama. Građanskim se odgojem kod učenika stvara privrženost demokratskim načelima, povećava tolerancija prema svih društvenim skupinama, čak i prema političkim opcijama koje sami ne simpatiziraju. Politički odnos kod učenika usađuje osjećaj patriotizma i odgovornosti prema zajednici iz koje potječu. Konačno, u uspješnom modelu građanskog obrazovanja kod učenika se razvijaju participacijske sposobnosti. Ovakvo obrazovanje osposobljava mlade za političko sudjelovanje, razvijaju im se komunikacijske sposobnosti, sposobnosti suradnje, djelovanja u grupi i održavanja grupe. građanskim obrazovanjem razvijaju se i zagovaračke sposobnosti, kao i sposobnosti pregovaranja, a idealno se njime kod mladih razvija i kritičko mišljenje. Drugi je par rukavica što političke elite (možda) i ne žele ovakvo osviješteno, samomisleće biračko tijelo koje se ne može pred svake izbore naviti nacionalističkim emocijama poput metalnog vojnika.

Koji model građanskog obrazovanja ćemo provoditi u Hrvatskoj?

Nekoliko je modela političkog obrazovanja. Prvi, tzv. “skriveni” kurikulum, smatra da je za usađivanje demokratskih vrijednosti i razvijanje privrženosti političkom sustavu dostatno da postoji demokratski ethos u školi koji učenicima „pokazuje“ kako će u (političkoj) zajednici živjeti. Ipak, ta ideja se pokazala prilično naivnom jer učenici ne mogu naučiti ono što ih se ne poučava.

Drugi model ideja političkog obrazovanja promovira kao obrazovno načelo. Taj model inzistira na transkurikulumskom pristupu, a građansko se obrazovanje provodi kroz već postojeće predmete, izbjegavajući dodatno opteretiti učenike dodatnim predmetom. U tom modelu je političko obrazovanje zadaća svih nastavnika, ali nije odgovornosti ni jednog od njih! Dugo je bio ovaj model prisutan u Engleskoj, tamošnje političke elite su se sve do dolaska Blairea krajem devedesetih na vlast opirale građanskom obrazovanju tvrdeći da u njihovoj zemlji postoji transkurikulumski pristup građanskom obrazovanju.

U trećem modelu postoji integrirano građansko obrazovanje kao zaseban predmet. Takva praksa postoji u SAD-u, državi s najvećom razinom demokratske političke kulture. Oko polovica država SAD-a ima predmet “Social studies” u kojem su integrirane spoznaje iz različitih društvenih znanosti; povijesti, ekonomije, sociologije, prava. U drugoj polovici država postoji model zasebnog predmeta koji se zove “Civics” i koji je primarno mišljen kao poticanje razvoja građanske političke kulture.

Čest nedostatak praktične dimenzije u (hrvatskom) obrazovnom procesu mogao bi se pokazati iznimno preprekom u ostvarenju ciljeva građanskog odgoja. Budu li programi građanskog odgoja zahtijevali tek reprodukciju znanja, a ne osiguravaju li i praktično primjenu stavova kroz koje će se potvrditi da su mladi doista i prihvatili vrijednosti koje su važne za kvalitetu demokracije, ovaj novi predmet neće promijeniti srca i umove djece prema politici i (političkoj) zajednici.

Dobro je stoga što je nedavno u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta održano savjetovanje o Nacrtu kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja koje je okupilo predstavnike i države, i civilnog društva, i obrazovnih institucija, i akademske zajednice. U Bilješci sa savjetovanja stoji, između ostalog, da „bez ulaganja u cjeloživotno obrazovanje nastavnika ne možemo govoriti o razvoju obrazovnog sustava“ te da u okviru uvođenja građanskog odgoja treba „razmisliti o razvoju strategije obrazovanja za zvanje učitelja, cjeloživotnog obrazovanja učitelja te vrednovanja njegovog rada“. Okupljeni su zaključili i da je „iskren dijalog i suradnja svih dionika nužan preduvjet za uspješnu provedbu Građanskog odgoja i obrazovanja u hrvatskom obrazovnom sustavu“ jer tek će suradnja svih relevantnih aktera osiguravati da novi predmet ima suvremen, kvalitetan i zanimljiv sadržaj. Ipak, činjenica je da predstavnici države na ovom savjetovanju nisu još bili u stanju ponuditi konkretan model obrazovanja koji će se od uskoro provoditi u hrvatskim školama. Čini se da su državni službenici skloniji zagovarati transkurikulumski pristup, a predstavnici civilnoga društva provođenje građanskog obrazovanja kao zasebnog predmeta.

Zašto nam treba građansko obrazovanje?

Za stvaranje građana i utemeljenje demokratske političke kulture trebaju stoljeća. Pokojni njemačko-britanski sociolog i filozof Ralf Dahrendorf je u jednom svom djelu rekao da za promijeniti politički sustav treba šest mjeseci, za uspostaviti novi ekonomski sustav treba šest godina, ali za promjenu društva treba čak šezdeset godina. Dvadeset godina hrvatske demokracije je već prošlo. Čini mi se da smo za njezinu kvalitetu i znanje građana o njoj trebali mnogo više napraviti.

Nadam se da će najavljeno uvođenje građanskog obrazovanja u redovno obrazovanje promijeniti sadašnji nezainteresiran i nedovoljno argumentiran stav mladih prema politici. Jer oni će vrlo skoro odlučivati o svojoj, ali i našoj budućnosti. Putem obrazovanja možemo oblikovati političku kulturu u demokratsku. Putem obrazovanja možemo mijenjati društvo i činiti ga boljim. Jesu li naše političke elite napokon spremne za ovu potrebnu promjenu i znaju li opće kako to činiti? Vidjet ćemo na jesen.

komentiraj (0) * ispiši * #

petak

ožujak

2012

After Two decades of the Western Balkans Democratic Maturation, Still Immature Political Culture

The European Fund for the Balkans, a Belgrade based think-thank, recently issued a survey on the human dimension of the past , present and (hopefully) European future of the Western Balkans. The survey, called “The Tale of Two Generations”, offers views and attitudes of 1971 and 1991 generations. Two generations were picked for this research, expecting a sharp division in generational attitudes across the region. However, the survey results disclosed that country instead of generational differences prevail.